Oskudno vreme

550,00 RSD

Autor: Miroslav Aleksić

Broj strana / Povez / Pismo:
111 / Tvrd / Ćirilica

Dimenzije: N/A
ISBN: 978-86-515-1176-2
Godina izdavanja: 2016.

Oskudno vreme

Čitalac koji ne zna kako je „Oskudno vreme“ komponovano, mogao bi da čita ovu zbirku kao delo sa jedinstvenom autorskom namerom. Retke su knjige sazdane po obrascu „izabranih i novih“ radova, koje poseduju toliki stepen unutrašnje saglasnosti…

Tu se ovaj pesnik ukazuje kao jedan od mnogih pristalica ideje da bi de smislotvorni i svetotvorni potencijal poezije mogao obnoviti ukoliko se ona približi sopstvenim izvorima. Kod Aleksića, ti izvori su, pored majdana mita, velika pesnička dela prošlosti. Skriveni citati i parafraze, kao poređenje i aluzije, toliko su frekventni u Oskudnom vremenu da autora ove zbirke bez oklevanja možemo da svrstamo u red pesnika kulture… (Saša Radojčić)

Stevan Tontić

Zapis o poeziji Miroslava Aleksića

(uz knjigu Oskudno vreme, Prometej, Novi Sad 2016)

Poezija Miroslava Aleksića (1960) izrastala je – u periodu dužem od tri decenije – koliko iz neposrednih čulnih opažaja i promišljanja životne stvarnosti, toliko i iz inspirativnih sagovorničkih priziva pjesnika, mislilaca i umjetnika iz minulih stoljeća, počev od Homera, Lao Cea, naše narodne poezije, Servantesa i Helderlina pa do nekih savremenika i pjesničkih drugova. Ona je dakle u isti mah, i podjednako, jezički umjetnički izraz sopstvenih suočenja sa životom i svijetom datog prostora i vremena, ali i već posredovanog stvaralačkog iskustva (palimpsesti!) koje pjesnici poput Aleksića oduvijek nalaze kod prethodnika, da ga iznova reflektiraju, prerađuju i potom dijele sa svojim čitaocima. U toj „dvojnosti“ izvora ili inicijalnih situacija nastanka pjesme nema ničeg protivrječnog ili izvještačenog – njome se samo ukazuje na kompleksnost pjesničkog čina i poziva. I kada nam se jedno pjesničko djelo učini poptpuno samoniklim i samodovoljnim, poput zatvorene monade, takav utisak možda je zasnovan samo na činjenici da još nismo otkrili njegove prikrivene intertekstualne veze.

Knjigom Oskudno vreme (s izabranim i novim pjesmama) Miroslav Aleksić uvrstio se – bar za mene, i pomalo neočekivano – u vrlo respektabilne savremene srpske pjesnike. I svakako među najbolje u svojoj generaciji. Ističem to s neskrivenim zadovoljstvom nakon čitanja ovog djela, u kojem je autor sabrao ono najvrijednije iz triju (tek triju!) prethodno objavljenih zbirki, dodavši im više novih pjesama (ciklus „Palimpsesti“). A kažem i neočekivano, zato što se Aleksić neobično dugo (preko dvadeset godina) nije oglašavao novom knjigom stihova (o razlozima možemo samo da nagađamo), i što ga, za sve to vrijeme, nisam bio u prilici da čitam. Ako se, dakle, tragom Helderlina, i Aleksić pitao „čemu pjesnici u oskudno vrijeme“, čitalac njegove poezije neće morati da to čini. Bar dok čita, dok prolazi kroz praznične časove poetske imaginacije. Osjetiće da poezija ima i danas šta da nam saopšti, oskudnom ili obesmišljenom vremenu uprkos. To bi predan čitalac mogao da zaključi poslije lektire većeg broja Aleksićevih pjesama. Evo mog spiska onih koje bi po mnogo čemu (ne traži se „cela lepa“ pesma) mogle dobiti epitet vrlo dobrih, pa i odličnih ili izvanrednih: „Beli koralni greben“, „Uzmem metlicu – pometem sobicu“, „Izgubljena oda“, „Kad jednom sve postane lako“, „Grčki duvan“, „Popik ili čug“, „U sinagogi“, „Tako piše“, „Kako sam se rodio“, „Savet“, „Pevač privida“, „Palimpsesti“, „Pesma“, „ Na mlečnom putu“, „Između dve jave“, „Taj tren“, „Dok ne dođe po nas“, „Bicikl“, „Apokalipsa“. A uspjeli stihovi otrkivaju se i u drugim pjesmama u kojima, dakako, ima i manje zanimljivih mjesta.

Aleksić počesto pjeva o fenomenu same riječi i o samoj pjesmi. Pritom, za razliku od mnogih drugih, nikad nije patetično samoljubiv, verbalno razmetljiv, dosadan ni banalan. Tako on na jednom mjestu kaže: „nađi u sebi reči koje s praga izgovorene / mogu u vrtu rosu s ruže da stresu“. A kad mu je „babica pevačica“ (na drugom mjestu) „pupak rečima svezala“, kaže da je tada „ugledao reči kojima hodam / i reči kojima jabuke berem.“ Što se pak fenomena pjesme tiče – „pesma mora da se pojavi onako / kako je Biljana Šuputova ulazila u biblioteku / s nekom vrstom pritajenog praska / i da isto tako saopšti šta ima / in medias res bez obzira na kontekst / u njoj mora da bude sve istovremeno / i nestvarno i moguće“ („Pesma“). Pjesnik je ovdje (bar meni) nepoznatu osobu po imenu Biljana Šuputova uveo u pjesmu poput meteora ili zvijezde repatice. NJen ulazak u biblioteku učinio je senzacijom.

Prema pjesmi „Kad jednom sve postane lako“, postoji nešto od čega „duša svetli“ :

Pa kad se sa lica spere magla,

mrak iz očiju, drezga iz srca,

neka bar jedna pesma ostane čista.

Ja već vidim kako mi od nje duša svetli.

Takve su i neke druge slike iz drugih pjesama: „Mlečni put je zakovitlana sperma u dugoj noći, / tamnoj kao poleđina ogledala.“

Posebno me očarala pjesma „Taj tren“. Pjesnik se najprije pita „Kako je izgledao taj tren“, pa nakon nekoliko stihova razvija središnje slike o misteriju toga trena, misteriju vezanom – za šta bi drugo? – za vječno zavodljivu pojavu žene:

Da li je to bio rez u oskudnom vremenu

ili razmak u jednoličnom prostoru

Tek ta je žena s tamnim naočarima

prošla kroz baštu jedne kafane

okrećući se zavodljivo

prema starim stranama sveta

i osvrćući se da vidi

da li se to proleće vuče za njom

kao krajevi venčanice

I onda je zastala pažljivo

kao da ne probudi dete

Čini mi se da je to bio taj tren

Prostor i vrijeme pominju se i u pjesmi „Bicikl“. U njoj su oživljene i dvije stvarne osobe – pjesnici LJubiša Jocić i Brana Petrović. To je pjesma koja bi se mogla naći u svakoj valjanoj antologiji savremenog srpskog pjesništva. Uz niz maštovitih prizora s rasturenim biciklom (kad se, po tvrdnji samog Petrovića, usljed „neverovatne brzine“ sam prostor „zakrivio“, a vrijeme se „zaustavilo“), pjesma sadrži i diskretnu humornu notu, saglasnu s imenima i likovima pomenutih pjesnika. Jocić i Petrović sigurno bi se i na onom svijetu osjetili veoma počašćenim kad bi im Aleksić ili neko drugi dostavio ovu pjesmu. Valjalo bi pokušati. Jer između ovog i onog svijeta sigurno postoje tajni kanali poezije.